Moglo bi se reći da su Jerryju Spinnleru podijeljene izvanredno dobre karte u životu. Sin dvoje uspješnih poduzetnika u obitelji visoke srednje klase studirao je politiku i ekonomiju na Cambridgeu te bio najbolji u svojoj generaciji. Kolege i profesori nerijetko su ga zvali superračunalom i ekonomskim čarobnjakom. Njegove iznimne vještine s brojevima osiguravale su mu postignuća gdje je god došao. Uistinu je bio nesposoban za neuspjeh, i on je to znao. Stoga ne čudi da se s lakoćom uzdizao kroz činove i pozicije dok napokon nije sa samo dvadeset i osam godina postao asistent ekonomskog konzultanta u kabinetu Rishija Sunaka. Istina, posao nije bio lak zahvaljujući Brexitu, ali Jerry nije morao o tome brinuti ni približno toliko koliko su to morali njegovi nadređeni. Sve u svemu, život je bio dobar i njegov životopis još se uvijek punio postignućima dosljednom brzinom. No, njegov vlak uspjeha eksplozivno je izletio s tračnica dvadesetog lipnja dvije tisuće dvadeset i četvrte godine.
Toga su dana sve novine i svi portali imali isti naslov: BRITANSKI PREMIJER RISHI SUNAK UPLETEN U PRONEVJERU VRIJEDNU 3.4 MILIJARDI FUNTI.
I premijer i njegova žena već su se sretali s raznim optužbama, ali tri milijarde funti doniranih u humanitarnu zakladu koju je osnovala Akshata Murty bilo je jednostavno suludo. Nitko nije znao kako su se mislili izvući i s kime su možda surađivali, ali do kraja tjedna Sunakova se vlada raspala. Dvadeset i četvrtog lipnja Sunak je dao ostavku i najavio nove izbore koji su se trebali održati za točno dva mjeseca prije nego što je bio priveden. Jerry se odjednom našao u svome stanu s posljednjom plaćom prije nego ga nova vlada ostavi bez posla. Premda ga je nervoza izjedala, bilo mu je drago da je bio unutra jer je vani vladalo apsolutno rasulo.
Na ulicama su se otvoreno sukobljavale baš svaka stranka i svaka udruga koja postoji pod suncem nebeskim. Radnička stranka mislila je da će lako preuzeti vlast od konzervativne stranke pred raspadom, ali je ovaj skandal, u kombinaciji s godinama nepopuštajuće ekonomske degresije, Britance okrenuo oštro prema ekstremizmu. Dok su moderati očajno pokušavali održati red, skoro sve stranke koje su bile ljevije od Tonyja Blaira udružile su se u Britansku popularnu frontu (BPF) te su javno zagovarale ukidanje monarhije, federalizaciju države te radikalnu nacionalizaciju ekonomije. BPF je ohrabrio sindikate da počnu djelovati nezavisno od države, a neki dijelovi stranke održavali su velike demonstracije da bi se povećala prava migranata, LGBTQ+ osoba i ostalih manjina i uspostavio skoro anacionalni multikultularizam. Najveću su stoga podršku imali u ''Crnoj Zemlji'' te u getima u velikim gradovima poput Londona i Birminghama.
S druge strane britanska desnica bila je prilično podijeljena. Tehnički najveća stranka bila je Patriotska monarhistička liga (PML). Nastajući iz Internacionalne monarhističke lige, PML je smatrala da kralj Charles III. treba pratiti svoje imenjake i ukinuti parlament te u procesu pretvoriti Ujedinjeno Kraljevstvo u apsolutnu monarhiju koja će biti dovoljno snažna da brani ne samo Britance unutar svojih granica nego i britanske internacionalne interese.
Njima bliska bila je opet oformljena Britanska unija fašista (BUF). Kao i njihovi prethodnici pod vodstvom Oswalda Mosleya zagovarali su fašizam u ujedinjenoj Europi te su vjerovali da državu treba voditi veliki vođa kojeg je kralj morao samo potvrđivati. Monarhisti i crnokošuljaši radili su zajedno samo u slučaju tučnjave na prosvjedu progresivnog krila BPF-a na Leichester squareu, a bili su popularni među starim autohtonim stanovništvom i anti-brexit nacionalistima.
Mlade je tržišne liberale i liberteriance pak privlačila Nezavisna liberterianska stranka (ILP) koja se odvojila od LPUK-a te je bila predvođena ambicioznim ekonomistima koji su za svoju platformu otvoreno i javno uzeli Javiera Mileia u Argentini kao uzor a time i njegove PR taktike.
Uza sve to djelovale su brojne paramilitarne jedinice. Najveće su bile Crvena ruka, anarhistička grupa koja je, naravno, imala cilj uništiti državu, uspostaviti mrežu slobodnih komuna i autonomnih zona te ,,spaliti fašističke statiste vatrenim gnjevom naroda'' te Rikardova brigada, neonacistička organizacija čiji je cilj bio ,,očistiti Britaniju od židovskih urotnika, untermensch sabotera i domaćih izdajica''. Obje organizacije redovno su izvodile terorističke napade na svoje mete te se vatreno sukobljavale na ulicama, brinući pritom o nevinim žrtvama otprilike onoliko koliko i IRA. Kad smo već kod toga, škotski glasovi za nezavisnost i irski za ujedinjenje nikad nisu bili glasniji.
Svijet je gledao zadržana daha iščekujući potpuni kolaps otoka, ali on nikad nije došao. Umjesto toga došao je netko za koga bi svaka osoba zdravog razuma mislila da će biti žigica koja će zapaliti bačvu s barutom. No, nažalost, ili pak srećom za svijet, on sam nije se ubrajao u tu skupinu ljudi.
Krajem lipnja u luku u Doveru usidrio se putnički brod iz Šangaja, a s njega je je sišao dotad dosta tajanstven i opskuran filozof, pisac i bivši predavač na warwičkom sveučilištu i Novom centru za istraživanje i praksu, bolje znan pod nadimkom ,,Kum/Otac Akceleracionizma'' koji je u Kini boravio posljednjih šest godina. Nick Land vratio se u svoju domovinu. Vijest o njegovu dolasku nije isprva bila primljena s mnogo žara. Većinom se širila kao šapat na ulicama i objave na političkim i filozofskim forumima na kojima su obitavali ljudi koji su bili dovoljno ovisni o internetu da znaju tko je on. No ipak, čak i prije nego što je došao u London, mnogi su kutovi interneta aktivno raspravljali o njegovu dolasku i kako će utjecati na trenutno stanje u zemlji.
Pozornost velikih medija dobio je tek nakon što je došao u glavni grad i najavio svoju kandidaturu na izborima kao vođa stranke pod nazivom Nova jedinica za istraživanje kibernetičke kulture (NCCRU). Ta je vijest potaknula novinare i ostale kandidate da počnu istraživati njegov život i rad, a ono što su našli bilo je veoma zanimljivo. Ludi, neonacistički, antihumanistički hiperkapitalist - ta mu je titula brzo prišivena, ne bez dobra razloga. Uistinu je bio osnivač modernog mračnog prosvjetiteljstva, samopriznati hiperrasist i definitivno nije smatrao ljudski život, u njegovu trenutnom stanju, nečim od velike vrijednosti, ali u hrpi histeričnih političkih ekstremista, koji su zatrpali britansku političku scenu, on se na početku i nije osobito isticao.
Ključne su riječi: na početku. Land se na prvi pogled nije činio kao osoba koja bi mogla dobiti naklonost naroda. Bio je proćelav, površno obrijan i mršav. Oči mu većinu vremena nisu odavale nikakvu emociju. Neki njegovi protivnici iz BPF-a čak su govorili da izgleda kao kombinacija stereotipnog Brexit geezera i Sheldona Coopera, a moralo im se priznati da je slično i zvučao dok je objašnjavao tehnokapitalističku revoluciju i hipersticiju koristeći po dvadeset izmišljenih riječi u minuti. No, njegov neimpresivan izgled i dementan način govora zapravo su mu bili najveća snaga. Namamili su njegove protivnike s obje stranke spektra da učine fatalnu pogrešku - podcijene ga.
Land nije vodio velike kampanje po metropolama ni organizirao akcije za pomoć siromašnima. U Londonu i na sjeveru gotovo ga nije bilo. Land je svoju podršku tražio na zadnjem mjestu gdje bi ikakav radikalan političar, kamoli akceleracionist, gradio svoju platformu: među pripadnicima srednje klase i među bogatima. Njegove su mete bili ljudi koji su čak i u postbrexit Ujedinjenom kraljevstvu živjeli dobro, ili su barem svojeglavo i ne žaleći se ustrajali u tom mišljenju. Ti ljudi, kojima je prioritet bio održavanje ili poboljšanje svog životnog standarda, znali su da će njihova biti prva glava pod figurativnom ili čak doslovnom giljotinom bilo koje strane koja je imala šanse pobijediti na izborima. Bojali su se i Land je to znao iskoristiti. Pričao im je o budućnosti koja je prema njegovu mišljenju bila neizbježna budućnost čovječanstva: društvu u kojem tržište i ljudska inovativnost nije kočena uplitanjem zastarjelih i neupućenih vladinih institucija, gdje svaki čovjek živi od meda i mlijeka koje je zaradio svojim doprinosom napretku samog pojma ljudskosti u nešto za sada neshvatljivo, gdje se znanstvena i tehnološka otkrića za koja bi trebala desetljeća manifestiraju u svega nekoliko tjedana pomoću kolektivnog vjerovanja u mogućnost njihovog postojanja. Pripovijedao im je kako je Deng Xiaoping oslobodio Kinu od horora maoizma te ju otvorenim prihvaćanjem tržišta, tehnologije i kapitala preko noći pretvorio u supersilu. Kako je svojim očima vidio šume nebodera koje su u tren oka nikle iz zemlje koja je posljednjih 800 godina služila kao plantacija riže.
,,Takva i još slavnija budućnost i za Britaniju je neizbježna'', govorio je. ,,Ali, ako je želimo doživjeti, moramo ubrzati proces.''
Ljudima se svidjela ideja da će napredak života doći samo iz napretka ljudske rase. Cijelog su im života mediji s obje strane govorili da je put kojim vode čovječanstvo pogrešan, kako svojim dnevnim odlukama vode ljudsku rasu u propast. Land je bio prvi političar koji ih nije korio i proklinjao jer su živjeli živote kao dio sistema u kojem su se rodili - kao kapitalisti, kao konzumeristi, kao dio zajednice koja je uvijek napredovala i koja uvijek želi napredovati. Činilo im se kao da je prva osoba u povijesti koja im je stavila ruku na rame te ih uvjerila da je jedini pravi put onaj koji vodi ravno naprijed. Istim putem kojim su se uvijek kretali, samo im je ovaj put bilo dozvoljeno, ne, bilo je traženo da trče. Vjerovali su da je Land bio ključ, ključ koji će otvoriti vrata izlaza.
Landova popularnost rasla je velikom brzinom. Neodlučni puk iz svakog kuta zemlje u Landu je pronalazio svog čovjeka. Vizionara, revolucionara i modernog filozofa koji moć svoje države nije pripisivao posebnim interesnim skupinama, već svakom čovjeku čija ju je loza stoljećima tiho i bez zahvalnosti gradila, od radnika do vlasnika kompanija. Njegova originalnost, široka privlačnost (osobito kad je bilo riječ o multimilijarderskim kompanijama koje su ga vrlo rado financirale) i vješto korištenje interneta za širenje svojih poruka u samo mjesec dana transformirali su ga iz nezaposlenog čudaka u univerzalnog favorita. Druge stranke pokušale su se isprsiti i ponovno osvojiti glasače, ali kad je dva mjeseca prošlo, njihova platforma temeljila se na podršci sve užih skupina koje čak ni zajedno nisu činile većinu. Postalo je toliko loše za opoziciju da se ILP raspao, više od osamdeset posto njihovih članova pridružilo se NCCRU-u, konačno zacementiravši Landov monopol nad mladim engleskim glasačima. Landu je također išla na ruku činjenica da su ga sve paravojne organizacije u državi mrzile te se nisu bojale detonirati par bombi da to iskažu. Lako je zaključiti da će civilno stanovništvo koje je bilo neprestano terorizirano vrlo lako stati na stranu čovjeka kojeg su teroristi smatrali ''pokvarenim krvnikom ljudskosti'' i ''špijunom kosookih''.
Dvadeset i četvrti je došao i rezultati su bili jasni: NCCRU je pobijedio sa šezdeset i osam posto glasova na izborima s devedeset dva posto izlaznosti. Nakon što ga je kralj Charles III. imenovao premijerom Ujedinjenog Kraljevstva, Land je prvi put dao službeni televizijski govor otkad se vratio u Englesku. Jerry je, kao i milijuni njegovih sunarodnjaka, gledao obraćanje novog premijera, premda on sam nije glasao jer se previše brinuo za svoju budućnost da bi našao dovoljno snage da donese tako kompliciranu odluku. Na rubu ulice odvijali su se prosvjedi protiv novog premijera, ali Landov se glas na televiziji čuo jasno i glasno. Land nije imao papire s govorom pred sobom, govorio je ne mičući pogled svojih statičnih očiju s kamere koja je bila ravno ispred njega.
,,Prije svega želim naglasiti da vam se ovim povodom ne obraćam kao premijer'', započeo je, ,,već kao rušitelj.'' Kratko je zastao da izgleda skupi misli pa je nastavio.
,,Kao rušitelj građevine koja je stoljećima sputavala civilizaciju da postigne ono za što je svojom prirodom predodređena, Katedrale. Katedrale u kojoj se nekoć štovao, ali više se ne štuje ni engleski, ni rimski, ni židovski, ni islamski Bog, već neoliberalni isprazni i smeteni Bog koji svoje štovaoce zaražava postmodernim, posthegelističkim virusom koji sam sebe naziva progresivizmom. Vrijeme je da na njeno mjesto stupi novi levijatan. To će društvo biti vođeno željom za napretkom, neprestanom čežnjom da se poboljša, a volim ga zvati sinofuturistički sistem. Ovo je vrlo važan prijelazni period ne samo za našu zemlju, već i za cijelo čovječanstvo. Govorim o prijelazu između svjetova. Svijet u kojem ćete za godinu ili nekoliko godina živjeti neće biti ništa nalik ovome u kojem ste danas. Bit će to svijet u kojem je svaka potencijalna mogućnost realizirana, u kojem je sam pojam postojanja stekao potpuno novu definiciju i u kojem će sva vaša sjećanja na stvarnost u kojoj ste sada ispariti kao da su prahistorijska. Kultura, umjetnost, tržište, umjetna inteligencija, proizvodnja, međuljudski i međudržavni odnosi - svi će ti aspekti društva evoluirati, a oni dijelovi koji nisu sposobni pratiti njihov razvoj, pretvorit će se u prašinu. Iz te prašine izaći ćemo kao novo biće, nova sila, savršena i vječna tvorevina, Singularnost.''
Land je zastao, što je omogućilo Jerryju da neuspješno pokuša raščlaniti ono što je čuo. Jedan od Landovih pomagača nešto mu je šapnuo u uho te je nastavio.
,,No, moram napomenuti da premda je put do te nove budućnosti relativno kratak, sam proces dosta je zahtjevan. Stoga ćemo moja vlada i ja od sad pa nadalje neumorno raditi na uništenju Katedrale, najprije se obračunavajući sa zastarjelim državnim odredbama koje su nam ostavile bivše administracije i koje su primarne kočnice našeg napretka.''
Kratko je bacio pogled na lijevu stranu odakle su dopirali glasovi demonstratora prije nego što je nastavio: ,,Također ćemo velik dio naše pažnje usmjeriti nacionalnom ujedinjenju, počevši od brojnih terorističkih organizacija koje predstavljaju prijetnju našim građanima te ćemo se nakon što one budu eliminirane fokusirati na manje destruktivne elemente opozicije.''
Tanak osmijeh pojavio mu se na usnama dok je završavao govor: ,,Glavna stvar koju želim da izvučete iz ovog obraćanja, poštovani sunarodnjaci, je da smo upravo stisli gas do daske i odrezali kočnice. Ako ste htjeli promjene, bogme ćete ih dobiti! A što se tiče ostalih zemalja, njima poručujem da se bližimo još jednoj industrijskoj revoluciji nastaloj u Engleskoj te da će ova biti važnija i veća od ikoje prije nje.''
Land je otišao, a Jerry je isključio televizor. Ubrzo su strani mediji bijesno objavljivali kako Land najavljuje diktaturu, kult osobnosti te da nastoji oteti tržište umjetne inteligencije i uručiti ga Kini ili ga pak zadržati za sebe. Neki su čak tvrdili da je ovo dokaz kako Land namjerava započeti tehnološki rat protiv ostatka svijeta i da se sve te optužbe baziraju na zapisima samog Landa.
Jerry je to smatrao ludostima. Dobro, lik je malo ekscentričan, ali to je politika: ništa doli velika obećanja koja nabriju ljude da te drže na vlasti. Vjerojatno je većinu toga napisao kako bi razljutio ljevičare, koliko je Jerry pročitao o njemu, činilo se da je uživao biti njihov glavni neprijatelj. A i u slučaju da je potpuno ozbiljan, engleski sustav decentrelizacije moći star je preko osamsto godina. Zar će neki sustav koji je toliko dugo definirao vladavinu neke države posrnuti pred nekim proćelavim luđakom koji se želi pretvarati da je Deng Xiaoping?
To brdo objašnjenja ubilo je paniku u Jerryju te više nije razmišljao o Landu. Sutra je morao otići pokupiti svoje stvari u ured, kvragu. Nije imao vremena razmišljati o budućnosti institucije čiji dio više nije, mora brinuti o vlastitoj budućnosti.
Uistinu je idućeg jutra otišao u ured da pokupi dokumentaciju i ostale stvari koje nije uzeo kad je Sunak dao ostavku. No, kad je ušao, zatekao se u prostoriji koja je izgledala kao da je kroz nju prošao uragan. Papiri su bili razbacani po podu i zidovima na mjestu slika. Olovke su bile nabijene kroz naslon njegove stolice prevrnute naopačke tri metra ispred njegova radnog stola iza kojeg se čulo tiho zujanje. Jerry se na trenutak okrenuo s namjerom da ode prijaviti provalu, ali zvuk koji je sve više zvučao kao onomatopeja koju izriče neka osoba pobudio mu je preveliku znatiželju.
Polako je prišao stolu i zabacio glavu tek toliko da vidi što je na drugoj strani. Na podu je vidio Nicka Landa kako u kratkoj crnoj majici i iznošenim trapericama leži i oponaša muhu kratkim i neujednačenim trzajima glave i udova. Kad ga je primijetio, Land je naglo stao te se zatim brzo podigao na noge i pružio mu ruku. ,,Jerry Spinnler, je li tako?''
Jerry je još omamljen prizorom kojem je upravo svjedočio jedva uspio kimnuti glavom.
Land mu je stisnuo lijevu ruku s obje svoje i rekao: ,,Iščekivao sam Vas, gospodine Spinnler, drago mi je da ste konačno stigli.''
Jerry na Landovu dobrodošlicu nije reagirao, već je samo izvukao ruku i upitao: ,,Vi ste provalili u moj ured i rasuli svu dokumentaciju koju sam trebao pokupiti?''
Land je nakratko zastao te zatim bez treptaja potvrdio.
,,Zašto, kvragu?'' Jerry se nije mogao svladati dovoljno brzo da spriječi psovku da mu sklizne s jezika.
,,Zato jer sam došao s ponudom zbog koje nećete morati ništa skupljati'', brzo je odgovorio Land.
,,Molim?''
,,Dok Vas nije bilo odlučio sam Vas malo istražiti i moram reći da sam zadovoljan onim što vidim. Vi ste gospodine Spinnler točno tip osobe koja mi je potrebna u mojoj novoj vladi: ambiciozni ste, dobri s brojevima i ne bojite se pozitivnog napretka. Ovim putem Vas službeno pozivam da postanete ministar financija Ujedinjenog Kraljevstva.''
Jerry nije mogao vjerovati svojim ušima. Kriomice se ugrizao za usnu da se uvjeri da ne spava. Ministar financija, posao koji mu je čak i prije dva mjeseca bio godinama daleko, sada mu je na dohvat ruke. Ali, nacija je bila u ekonomskoj krizi. Je li on stvarno prava osoba da ju iz nje izvuče?
Nakon što se pribrao od prvobitnog uzbuđenja, opet je progovorio: ,,Cijenim Vašu ponudu, gospodine premijeru, ali nisam siguran jesam li spreman za to. Možda ste pročitali da sam darovit, ali ste na istom papiru sigurno saznali i da sam neiskusan. Nisam siguran da sam čovjek kojeg ova zemlja treba.''
Land mu je čvrsto stavio ruku na rame te mu rekao: ,,Shvaćam da mislite da niste kvalificirani da se nosite sa sadašnjom situacijom u Britaniji, ali uvjeravam Vas da sljedećih par mjeseci trebate samo napraviti generalnu evidenciju i pratiti proračun. Ostalo će sve doći postupno kako se Katedrala bude urušavala.''
Jerry se pokušao praviti da ozbiljno razmišlja o ponudi, ali se brzo pomirio s tim da nema izbora. Ovaj posao uistinu je bio njegova zlatna guska kojom će moći održati svoju karijeru na životu, a ako Land govori istinu, sam će posao biti mačji kašalj.
,,Ako je tako, gospodine premijeru'', odgovorio je Jerry, ,,onda bi mi bila čast prihvatiti Vašu ponudu.''
Prvih par mjeseci sve je bilo kako mu je Land opisao. Na početku ga je Jerry samo morao redovito izvještavati o nacionalnom budžetu, a kad je Land počeo implementirati prve reforme u obliku deregulacije tržišta nekretnina, ukidanja minimalne plaće i općih napada na sustav socijalnog osiguranja koje su s njegovom većinom lako prolazile parlament, zadužio ga je da smisli optimalnu implementaciju ovih reformi. Te su akcije nove vlade izazvale veliko negodovanje opozicije koja je organizirala štrajkove i prosvjede diljem zemlje, koje je Land vrlo često gušio silom. To je, uz činjenicu da Land ne samo da se nije trudio razbijati, već je aktivno i entuzijastično podržavao monopole, stvaralo veoma čistu sliku plana novog režima u glavama svih koji nisu stajali uz Landa. Bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji, a nova vlada je spremna koristiti sve dostupne metode kako bi se pobrinula da se ta razlika u bogatstvu nastavi povećavati.
Ono što je također potaknulo osudu, bila su Landova nastojanja da odvoji manjine u Britaniji od ostatka društva. Donio je set zakona koji su stanovnicima koji se nisu rodili u državi ili nisu dobro govorili jezik znatno otežavali kupnju zemlje, zapošljavanje, dobivanje dozvola i osobnih dokumenata i druge aspekte života. Globalna ljevica nazivala je taj čin drugim Nurnberškim zakonima, dok su oni koji su se protivili progresivizmu brzo priskočili u Landovu obranu tvrdeći da je razumno da se od imigranata zahtijeva da se asimiliraju u društvo zemlje domaćina prije nego što mogu u njemu sudjelovati te da Land pokušava ispraviti pogreške kojima su prijašnje administracije bezglavo odvodile Ujedinjeno Kraljevstvo u demografsku krizu. U principu je Land prošao tretman elektroničkih medija svake javne osobe u kulturnom ratu koja nije pratila
neoliberalne norme. Ljevica ga je nazivala neonacistom, rasistom i ostalim izmima, dok ga je desnica uzdizala kao antiwoke šampiona.
Kao posljedica tih etničkih reformi u metropolama poput Londona polako se događala inverzija. Manjine koje su uglavnom boravile u centru nisu mogle doći do izvora prihoda te su bile prisiljene napustiti svoje domove. To je potaknulo zemljovlasnike da domove u centru počnu oglašavati Englezima koji bi rado platili više kako bi skratili svoju dnevnu cirkulaciju. Pošto je populacija Engleza bila manjina u Londonu, faktori poput buke i gužve nisu više bili toliko snažni te nisu više toliko utjecali na potencijalne iznajmljivače. U isto vrijeme zemljovlasnici su u predgrađima bili prisiljeni smanjiti cijene kako bi privukli manjine koje su sve više radile na crno. No, pošto su svejedno morali zaraditi, iskoristili su brojnost njihovih novih unajmljivača te počeli naplaćivati najamninu po osobi umjesto po stanu (što su im nove reforme tržišta nekretnina i prava zemljovlasnika omogućile). Sporo, ali sigurno nekoć prljave i neodržavane metropole pretvarale su se u zidove svjetla kakvi su se mogli naći na istoku, dok su nekoć čista i gentrificirana predgrađa postajala favele.
Sve su to bile radikalne promjene, ali Jerry i javnost mogli su vidjeti Landovu frustraciju dok se ljutito svađao s opozicijom tijekom skoro svake sjednice parlamenta. Bilo je očito da je demokratski proces sputavao ambicije NCCRU-a, unatoč većini sjedala koju je posjedovao. Neki cinici već su se počeli pitati kad će Land ,,spaliti Reichstag''. Odgovor su dobili brzo.
U činu ultimativne ironije, petog jedanestog Crvena ruka je odlučila pokušati spaliti novu vladu u korijenu. U točno četiri ujutro građane Londona probudio je orkestar eksplozija. Većina novoobogaćenih četvrti i važnih ulica, uključujući Downing Street, za Bonfire Night dobila je rani poklon od Ruke. Kad se dim razišao, ostale su samo ruševine, prašina i tijela. Preko dvanaest tisuća i sedamsto ljudi poginulo je u činu domaćeg terorizma koji je prozvan ,,11/5'' ili ,,Britanski 9/11''. Neki su se usudili primijetiti kako je Land s većinom svojih ministara za vrijeme napada bio na trodnevnom posjetu gradilištu nove megatvornice u Sheffieldu koju je subvencionirao dva mjeseca ranije, no brzo su ih ugušili glasovi tuge i bijesa koji su dolazili od prestrašenih masa. Crvena ruka je ubrzo preuzela odgovornost za napade poručujući da će ,,slična sudbina snaći bilo koga tko staje uz Landa u njegovoj borbi protiv radnog naroda''. No, kao što je bio slučaj mnogo puta tijekom povijesti, taj je čin samo gurnuo ljude na Landovu stranu. Land i ostali ministri požurili su natrag čim su čuli za napade te su se već oko osam ujutro pripremali za izvanrednu sjednicu tijekom koje su trebali odlučiti o mjerama kojima će očuvati nacionalnu sigurnost.
Sjednica je trajala samo nekoliko minuta i sastojala se od Landovog govora koji je također služio kao njegovo obraćanje naciji. U govoru je Land s prije neviđenim gnjevom osudio napade na ne samo britanski narod, već i na njegovu budućnost te je obećao da će svi teroristi okusiti pravdu i biti nemilosrdno kažnjeni.
,,Kako?'' retorički se zapitao. ,,Tako da ću ja, kao od naroda izabran vođa i zaštitnik ove zemlje, krenuti u misiju stjecanja moći i prava koja su mi potrebna da zaštitim njen narod te da ispunim svoje obećanje i dovedem mu budućnost koja mu je sudbonosno određena ljudskom prirodom. Kako bi mi to uspjelo, moram proći sve tri grane parlamenta. No, prije nego što budem išao pred kuću lordova i njegovo visočanstvo...'', Land je vidljivo procijedio zadnje riječi kroz zube, ,,moram prvo dobiti vašu podršku. Stoga vas pitam, dome komuna, imam li vaš blagoslov da krenem u pohod iz kojeg će izaći nova Britanija?''
Nitko nije odgovorio, članovi doma glasali su u grobnoj tišini. Rezultati su bili sljedeći:
641 za, 9 suzdržanih, 0 protiv.
To je bilo očekivano, nitko u tom trenutku nije htio biti izdajica. Land je stisnutih usana kimnuo i zatvorio sjednicu.
Ubrzo nakon toga proveden je referendum o istom pitanju. Rezultati su bili osamdeset šest posto za, uz navodno stopostotnu izlaznost. Cijelo je otočje bilo mobilizrano te su Ruka i ostale organizacije prešle u ilegalu i nisu mogle utjecati na ljude. Sjednica doma lordova bila je zakazana za tjedan dana nakon referenduma. Par sati prije njena početka Land je pozvao Jerryja u svoj ured.
Jerry je još od petog bio na dozvoljenom odsustvu tugujući za svojim ocem koji je bio jedna od žrtava napada dok je on bio u Sheffieldu. Howard Spinnler nije bio netko koga bi olako nazvali dobrom osobom, ali svom je sinu bio uzor i izvor neiscrpne podrške, kako materijalne tako i emocionalne. Gubitak najbitnije osobe u njegovu životu u Jerryju je usadio truo i gorak gnjev. Htio se smijati i pljuvati po truplima tih terorističkih razbojnika isto kako su oni to činili s truplom njegovog oca koji je, po Jerryjevu mišljenju, napravio više za svoju državu i narod nego što su te životinje mogle sanjati. Nije potrebno naglasiti da je Jerry preko noći postao jedan od najvećih Landovih podupiratelja unutar vlade.
Landov ured je smrdio je kao močvara, iz radija u kutu svirala je ''glazba džungle'', a zidovi su bili ukrašeni brojnim slikama lemura. Land je sjedio za svojim stolom vidljivo duboko u mislima. Bio je to prvi put da su se vidjeli od povratka u London. Kad ga je Land primijetio, ustao je i stisnuo mu ruku.
,,Jerry, dječače, primi moju sućut. Vjeruj mi, tvoj otac nije umro uzalud. Njegova i ostale žrtve vitalne su za prijelaz u novi stadij rušenja Katedrale.''
Jerry je samo kimnuo pa upitao: ,,Hvala, gospodine. Jeste li mi još nešto htjeli reći?''
,,Da'', rekao je Land i opet sjeo. ,,Kao što vjerojatno možeš naslutiti, došli smo do jako važne točke na našem putu prema istinskom napretku. Nakon što dobijem autoritet koji mi je potreban da dovedem novog levijatana, trebat će mi netko da mi ga pomogne održavati. Netko tko je sposoban i voljan ići dalje od onog što čovječanstvo smatra mogućim. Mislim da si ti ta osoba, Jerry. Osoba s novom željom za napretkom i razumijevanjem potencijala tehnologije unutar kapitalizma kakvo sam ja imao kad sam sa Sadie Plant osnovao originalni CCRU. Misliš li da sam u pravu?''
Jerry se prisjetio glasa svojeg oca kojeg je slušao preko slušalice kad ga je nazvao da mu javi da je prihvatio Landovu ponudu i postao ministar financija.
,,Divno, jednostavno divno'', govorio je s oduševljenjem u glasu, ,,Taj čovjek je jedan od rijetkih koji razumije što je potrebno kako bi država bila uspješna, a sad će moj sin biti jedan od ljudi koji će zajedno s njim učiniti Britaniju ponovno ponosnom. Nisam mislio da mogu biti ponosniji na tebe sine, ali opet sam se prevario.'' Da, bilo je vrijeme da ga ponovno učini ponosnim.
,,Što moram učiniti?'' upitao je.
Landove su se usne iskrivile u osmijeh te je rekao: ,,Pozorno prati sjednicu, ostalo ćeš naučiti kad za to bude vrijeme.''
Obojica su izašli. Ubrzo nakon tog razgovora Land je stajao ispred 792 moćnika u westminsterskoj palači pripremajući svoj govor.
,,Poštovani članovi doma, stojim pred vama s iskrenom vjerom da će se ovaj dan upisati u povijesne knjige kao dan kad je ne samo Ujedinjeno Kraljevstvo, već cijelo čovječanstvo spašeno. Kao što svi znate, naša se zemlja trenutno nalazi u najvećoj krizi koja ju je ikada snašla te je nedavno pretrpjela najgori teroristički napad u svojoj povijesti. Teroristi i ideolozi koji žele uništiti našu jedinu šansu za spas od ove sveukupne ustajalosti naše civilizacije šetaju našim ulicama i planiraju svoj idući napad. Upravo je zato britanski narod izabrao mene da ga izvedem iz egalitarističke tame koja nas sve više i više guši. No, bojim se reći da to neću uspjeti učiniti koristeći resurse koje mi ustav pruža. Vidite, Rimska Republika bila je najveća sila svoga doba, no čak je i ta sila bila podložna krizama. Kako bi ih mogli prebroditi, Rimljani su osmislili poziciju koja spaja uloge konzula u jedan autoritet koji je kormilario državom. Ta se pozicija zvala diktator.''
Čulo se mrmljanje među lordovima, no Land je nastavio.
,,Britansko Carstvo definitivno se može okarakterizirati kao ,,Četvrti Rim’’ te je zato logično da u situaciji ovakve težine pribjegnemo teškim metodama. Svjestan sam da se tako nešto protivi britanskom karakteru i drevnoj praksi ograničenja moći koja je započeta Magna Cartom, ali sam također uvjeren da Ujedinjeno Kraljevstvo treba velikom brzinom ući u novo doba, a ja sam čovjek koji je izabran da ga vodim na putu prema novom prosvjetiteljstvu, mračnom prosvjetiteljstvu. Diktator je u ono doba držao mandat šest mjeseci, ali ,kao što sam rekao, jedini način da zemlja prebrodi ova kritična vremena je da prihvati budućnost brzo. Šest tjedana, toliko mi je vremena dovoljno da dokrajčimo Katedralu i dovršimo temelje novog sistema, sistema tehnologije i nesputanog napretka. Oni će biti temelj novog svijeta koji ću sagraditi iz trupla ovog. Svijeta kojim će vladati futurizam, mašine i kapital. Društvo konačnog stadija u evoluciji ljudske civilizacije. Nakon toga moći će se ponovno glasati o povratku starog sistema. Imam podršku naroda i doma komuna, ali trebam i vašu. Odluka je na vama: hoćete li stajati uz tradiciju i čekati da vas levijatan proguta ili ćete prihvatiti budućnost i postati dio Singularnosti?’’
Lordovi su dugo vremena mrmljali i međusobno debatirali. Odjednom je jedan od njih progovorio.
,,Gospodine premijeru, moram reći da se nekima ovdje vaše namjere čine zlokobnima. Naime, očito je iz vašeg riječnika da ste neoreakcionarist. Zanima nas Vaš točan plan kojim ćete, koristeći svoju moć, ispuniti obećanja koja dajete ovdje pred nama.''
,,Jednom riječju: decentralizacija'', nasmiješio se Land, ,,omogućit ću ljudima da koriste svoj novac kako bi odrađivali poslove koje je preuzela, i neefikasno ih radi, država. Privatizacija produkcije, medija, zaštite. Sloboda svakog građana bit će ograničena samo dubinom njegova novčanika. Provođenjem apsolutne deregulacije tržišta inovacija će porasti do nezamislive razine. Umjetna inteligencija, istraživanje svemira, vojna industrija. Svaki aspekt civilizacije nezamislivom će se brzinom mijenjati dok ne postane neprepoznatljiv, a ono što je sada zakon, a neće moći izdržati akceleraciju napretka, postat će prašina povijesti kao Sveto Rimsko Carstvo, Francusko Carstvo, Treći Reich i sve ostale sile koje su u svoje doba bile nepobjedive sve dok ih vrijeme nije pokopalo.''
,,A što će biti s onima koji si ne mogu priuštiti da idu ukorak s vremenom?'' upitao je drugi lord.
Land ga je pogledao te odgovorio: ,,Milorde, jedini ljudi koji se zamaraju onima koji nisu sposobni prikupiti kapital koji im je potreban da prežive isti su oni koji bombardiraju ulice i stambene zgrade u centru.''
Nakon još jedne diskusije moćnici su odlučili glasati. Bilo je 744 za, 48 suzdržanih, 0 protiv.
Desetke tisuća ljudi pratilo je Landov konvoj dok je išao prema Buckinghamskoj palači. Probio se kroz preplavljenu ulicu te ušao u palaču gdje ga je čekao kralj kako bi počeli privatne pregovore. Rulja je uredno stajala ispred palače tražeći kraljev pristanak. BPF je pokušao organizirati protuprotest imigranata iz predgrađa, neočekivano im se pridružila i desna opozicija, ali ih je policija brzo i efikasno raspršila. Nakon pet sati pregovora, već vidljivo bolestan, Charles III. izašao je na balkon i pred morem ljudi ispod njega izjavio kako su on i premijer došli do dogovora te kako podržava predaju privremene apsolutne moći u Landove ruke, no da će kao kralj zadržati titulu suverena i svoje povlastice. Imenovanje je emitirano sljedećeg popodneva, a Land je dobio novu, ali staru i u britanskoj povijesti zastrašujuću titulu lorda-protektora.
Počeo je ispunjavati obećanja skoro istoga trenutka. Bez uplitanja parlamenta i ustava s lakoćom je srušio sve socijalne programe i biokonzervacijske mjere u državi. Policija i vojska bile su ukinute te su ih zamijenile osiguravajuće kuće koje su više sličile centrima za unajmljivanje plaćenika. Unajmljeni od svakog građana koji si ih je mogao priuštiti (što je bio velik broj pošto je cijena bila povoljna, ali konkurentna), patrolirali su ulicama i efikasno štitili živote i imovinu svojih klijenata od bilo kakvih ekstremista i huligana. Prvi su plaćenici začuđujuće bili članovi Rikardove garde koji su u Landu vidjeli mnogo vjerojatnijeg saveznika nego u Crvenoj ruci.
Medijske kuće bile su potpuno privatizirane te su prenosile što god su njihovi investitori tražili. Što su tražili? Neprestano prikazivanje onih naprava ili izuma koje su sponzorske udruge smatrale potrebnima. Treba vam novi pogon za raketu? Unaprijeđena integrirana artiljerija? Novo sintetičko gorivo? Novi čestični ubrzivač? Uz poštenu naknadu vaše željeno tehnološko unapređenje bit će u serijama, filmovima, knjigama, stripovima, na majicama i svugdje drugdje gdje se može prikazati sve dok ne prijeđe iz fikcije u stvarnost uz pomoć skoro magične moći hipersticije.
Uz takav aranžman nije ni čudilo da su produktivnost i inovacija tehnoloških kompanija u Britaniji vrtoglavo porasli. Zemlja je skoro preko noći postala vodeća u napretku i poboljšanju umjetne inteligencije, robotike, istraživanja svemira i još mnogo toga dok im bivše tehnološke supersile kao SAD, Kina, Južna Koreja i Japan nisu im bile ni do koljena. U šest tjedana otkad je Land postao diktator Ujedinjeno Kraljevstvo lansiralo je četrdeset dva objekta u svemir, patentiralo preko 200 chatbot prototipa, preko pedeset patenata za mobilne robote, bilo na dobrom putu prema usavršavanju prvih protetičkih prstiju koji su po radu zglobova identični prirodnima, a šezdeset i devet posto tvornica u zemlji postalo je potpuno automatizirano.
Sve medije koji su pokušali kritizirati Landa ugušile su medijske korporacije, a strani mediji Britaniju su počeli nazivati prvom tehnokorporatokracijom, cyberpunkom realiziranim u stvarnosti i Rothbardovom futurističkom utopijom.
Land je pokrenuo ogroman stroj kojeg je neiscrpno pokretao konzumerizam, ali on nije bio običan anarhokapitalist te je još uvijek trebao apsolutnu moć nad zemljom da ju dovede do sljedeće faze plana. Znao je da će se njegov autoritet naći u upitnoj poziciji čim je dao vlast tržištu i premda je sve bilo većinom mirno, vlada i Land su, činilo se, postojali samo da podsjete ljude da je sve što prati pravila tržišta dopušteno. Tu je došao Jerry. Ispostavilo se da ministar financija, i Landova nova desna ruka, nije prirodno vješt samo s brojevima, već i s burzom. Nakon kapitalističke revolucije koju je Land izazvao londonska burza bila je aktivnija više nego što je ikad bila te se Jerry, mirišući priliku, pobrinuo da najveći udjeli najprofitabilnijih dionica odu u državni džep. Država je tako u tren oka postala vlasnik najviše kapitala u zemlji, prestigavši kraljevsku riznicu u milijardama. Tako je Land mogao ponuditi više od bilo koje druge kompanije. Država nije imala monopol nad nasiljem, ali je imala najveći udio njene dionice. Koristeći svoje bogatstvo kako bi propagirao i širio svoju ideologiju, zacementirao je bezuvjetno prihvaćanje individualizma, kapitalizma i tehnologije u sam geist britanskog naroda.
Nakon što je šest tjedana prošlo, opet je proveden referendum te se na ničije čuđenje zaključilo da u Ujedinjenom Kraljevstvu više nema mjesta za demokraciju. Nekoliko dana kasnije sastavljeno je Vijeće državnog napretka koje se sastojalo od vlasnika svih najvažnijih britanskih kompanija s Landom na čelu i služilo kao zamjena za parlament koji je odavno raspušten. U ovom su se vijeću sve udruge koje su u nekom aspektu upravljale državom mogle dogovoriti oko novih industrijskih, ekonomskih, poslovnih i hipersticijskih planova te riješiti moguće sukobe (premda se sam Land oštro protivio diplomaciji ili Glasu kako ju je zvao, tvrdeći da je on razlog zašto je trebalo toliko dugo da nastane ovakvo društvo).
Na način uprave također je utjecao spor, ali siguran raspad nacionalnih identiteta u državi. Autonomna vladajuća tijela u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj potpuno su nestala jer se nitko više nije identificirao kao Škot, Irac, Velšanin ili Englez, već samo kao individua.
Land je jednog dana pozvao Jerryja u svoj ured te se počeo žaliti na imigrante koji više nisu trebali segregacijske zakone da ih se drži u predgrađima, već su svi nebritanci koji si nisu mogli naći vezu u nekoj od velikih kompanija bili ekonomski uškopljeni.
,,Množe se kao žohari'', klepetao je Land, ''bez obzira koliko ih izoliramo i ugnjetavamo, njihov broj samo raste.''
Jerry je s vremenom naučio razumjeti Landovu filozofiju, ali nikad nije mogao razumjeti kako netko poput njega može toliko mariti za stvari poput rase. Kako to da premda žive u društvu gdje samo novac govori, Land smatra da se treba stvoriti superrasa savršene genetike koja će kolonizirati svemir. No, premda ga nije sasvim razumio, hiperrasizam je bio samo još jedan aspekt landizma koji je, kao i svi ostali, postepeno prihvatio.
,,Vrijeme je da ih se riješimo jednom za svagda. Moramo pokazati da je kapitaliziranju Katedrale na rasnim odnosima došao kraj.''
,,Što predlažete onda?'' upitao je Jerry.
Sljedećeg su jutra svi koje je Land smatrao genetski nedoraslima za neizbježan napredak čovječanstva, njih preko sedam milijuna, natrpani na brodove i odvedeni na Shetlandsko otočje sto sedamdeset kilometara od Škotske te su, nakon što su dobili signal da je prvi dio operacije uspješno proveden, Land i Jerry pozorno gledali kako se iznad otoka diže sivi oblak gljiva. U isto vrijeme Buckingham je ispražnjen a kraljevska obitelj preseljena angažmanom privatne vojne jedinice koju je unajmio NCCRU. Kasnije su mediji objavili kako su se članovi kuće Windsor dobrovovoljno odrekli svojih titula te se preselili u jednu od svojih vila u ruralnoj Škotskoj, ali nitko ih više nikada nije vidio.
Norvežani su, naravno, ubrzo primijetili eksploziju. Britanski privatni diplomati uvjeravali su međunarodnu zajednicu da se radilo samo o testu nuklearnog oružja, ali premda nisu to mogle dokazati, ostale su države osluškujući mrežu britanskog tržišta lako mogle pretpostaviti što se dogodilo. Ujedinjeno Kraljevstvo, kako su Landovu državu zvali samo stranci nakon skoro godinu dana njegove vlasti, bilo je ekonomski i politički izolirano, globalno sankcionirano i osuđeno te izbačeno iz NATO-a. Država je već odavno dosegnula samouzdrživost pa nije osjetila teške posljedice internacionalnog bojkota. Ironično, bila je u globalno najpovoljnijoj situaciji nakon što je slom kineskog tržišta nekretnina doveo do najveće globalne ekonomske depresije u povijesti.
Kina se brzo nakon toga raspala i ušla u drugu eru gospodara rata. No, ova nije trajala ni približno dugo kao prva jer je Land iskoristio činjenicu da su sve velike sile bile zauzete unutarnjim problemima i sponzorirao državni udar na Tajvanu kojeg su provele njegove pristaše koje je zadobio u obje Kine tijekom svoje vladavine otočjem. Zatim je iz njega pokrenuo invaziju na bivšu Narodnu Republiku Kinu. Britanska vojska tada je sličila na vojsku nekog galaktičkog carstva u znanstveno-fantastičnom filmu te je uništila bivšu drugu najveću vojsku na svijetu još i lakše nego što je Britansko Carstvo to učinilo u opijumskim ratovima.
Nakon što je njegova vojska u tjedan dana pregazila cijelu Kinu, Landov se san ispunio. Osobno je otišao u Peking . Televizija je prenijela njegov govor iz carske palače u Zabranjenom gradu kojim je objavio konačno potpuno prihvaćanje sinofuturističkog sistema te pripojenje Kine, Tajvana, Makaa i Hong Konga državi koja je od tada imala novo službeno ime: Neo-Kina. UN nije priznao Landovu aneksaciju Kine, ali nijedna zemlja članica nije mogla napraviti ništa da ga zaustavi.
U samo dvije godine nova civilizacija koja se u njoj razvila bila je neusporediva s bilo kojom drugom, stvarnom ili zamišljenom. Svaki milimetar zemlje bio je okupiran kilometrima visokom megametropolom. Nova industrijska snaga u Kini podigla je proizvodnu moć na apsurdne razine. No, više od milijarde ljudi koji su se pridružili državi samo su kratko bili potrebni kako bi sudjelovali u proizvodnji. Nakon što se industrija potpuno automatizirala, ljudi su imali samo dvije svrhe: realiziranje hipersticija koje su im danonoćno bile usađene u glave i održavanje beskrajnog ciklusa konzumacije. No, zvati stanovnike Neo-Kine ljudima postala je formalnost, u najboljem slučaju.
Jedna od najbitnijih hipersticija koja je usađena u populaciju bila je beskrajna čežnja za strojevima koja je rasla velikom brzinom sve dok nitko nije imao ni najmanje problema sa zamjenom svog slabog organskog tijela neuništivim tijelom tehnologije. Figure koje su svakog dana hranile svoj individualizam patološkom potrebom za trošenje bez iznimke su bili kiborzi koji su se, kako je vrijeme prolazilo, sve više i više unapređivali. Postali su ultimativni ubermench, praktički besmrtni, neuništivi, snažniji, izdržljiviji i pametniji od bilo kojeg organskog organizma. Populacija Neo-Kine je uz pomoć kloniranja bez poteškoća premašila deset milijardi, premda je otprilike polovica nastanjivala nove kolonije na Mjesecu i Marsu. Seks i droga bili su dostupniji nego ikad, a služili su samo kako bi stimulirali dopaminske žlijezde i širili sodomu i tako iskorijenili svaki ostatak starog poretka i zapadnjačke kršćanske moralnosti koju je iskorištavala Katedrala.
Jerry nije bio iznimka. Kao i svi, imao je ugrađen filter kako bi preživio crni oblak smoga koji se spustio nad metropolom. Zamijenio je sve unutarnje organe sustavom cjevčica i pretvarača koji su ga hranili pretvaranjem veoma dostupne zalihe ugljikova dioksida i vodika koji su kolonisti sakupljali u svemiru i koji se zatim puštao u gradovima u šećer. Svakodnevno je konzumirao širok spektar sintetičkih halucinogena koji su, prema medijima, poboljšavali djelotvornost hipersticije.
Zaputio se, kao i svakoga dana, prema Landovom uredu kako bi dobio nove direktive.
Landov je ured bio konstantno rashlađivan na temperaturu od minus dvadeset Celzijevih stupnjeva, s dobrim razlogom. Otprilike godinu dana nakon proglašenja Neo-Kine Land je učinio nešto što se čak ni građani njegove države nisu usudili. Za svojim stolom nepomično je sjedilo kibernetičko tijelo s licem koje je jedva sličilo Landu i imalo žarko crvene oči poput muhe. Iz glave te konstrukcije izlazilo je mnoštvo žica koje su zajedno nalikovale kraku hobotnice i sve su nalazile svoje mjesto na deset metara dugom i pet metara visokom zidu procesora i ekrana koji je stajao iza Landa. Postao je superračunalo. Vidio je prošlost, sadašnjost i budućnost, sve znanje čovječanstva i sve tajne svemira. Postao je dio Singularnosti te je bilo vrijeme da mu se svi ostali pridruže. To je veoma lako mogao postići. Sve institucije koje su još uvijek bile utemeljene na Glasu poput Vijeća državnog napretka s vremenom su same od sebe propale. Propale su i organizacije poput osiguravajućih kuća jer je potreba za nasiljem potpuno isčezla zajedno s opozicijom. Land je tako ostao neupitni vladar ne samo Neo-Kine, već i koncepata poput dijalektike i akceleracionizma.
,,Jerry'', progovorio je Land kroz zvučnik na vratu govoreći germaniziranim dijalektom mandarinskog koji se proširio državom poput virusa, ,,dobio sam dojavu da je sila za invaziju konačno u punom kapacitetu.''
,,Znači li to da je operacija Otapanje spremna gospodine?'' upitao je Jerry s čujnim uzbuđenjem u glasu.
,,Javi svim medijskim kućama da objave početak opće mobilizacije'', odgovorio je Land, ,,bombe padaju sutra u zoru. ''
U rane sutrašnje sate milijarde neo-kineskih supervojnika postrojile su se na granici. Znak za juriš dobile su kad je detonacija tisuća primjeraka nikad prije viđenog nuklearnog oružja snage 5000 hidrogenskih bombi nad svim većim populacijskim centrima označila početak novog dana, novog doba za, ovaj put, istinski čitavo čovječanstvo. Rat između Landove vojske i ostatka svijeta trajao je samo jedan dan. Toga dana su superljudi Landove utopije, Jerry među njima, uništili sve organizme koji su im se usudili usprotiviti, brzo i efikasno. Kad je noć pala i cijela Zemlja bila spaljena, u prah i pepeo pretvorili su se svi koncepti koje je stvorila Katedrala. Od nacija i morala do bilo kakvog socijalnog reda. Katedrala je bez traga izbrisana iz kolektivne ljudske psihe. Land ju je konačno pobijedio. Napokon je mogao prijeći na posljednji korak.
Ostatak života koji je stajao u centru potpunog nuklearnog holokausta recitirao je Landovu pjesmu prema kojoj je operacija Otapanje dobila naziv gradeći zadnju veliku konstrukciju.
,,Priča ide ovako... Emergentni planetarni komercij... nanospazam'', riječi djela napisanog u davno zaboravljenom vremenu prije njegova dolaska na vlast s prekidima su im odjekivale u glavi.
Kad je sve bilo spremno, Landovi novi ljudi konačno su mu se pridružili u beskrajnoj Singularnosti koja je bila vječnija od bilo kakva sunca čije su zrake odbijali gusti oblaci nuklearne prašine. Dok su sve svijesti postajale jedna, na umu im je bila samo jedna stara poslovica Nicka Landa koju su lako prisvojili: NIŠTA LJUDSKO NE IZLAZI IZ BLISKE BUDUĆNOSTI.
Autor: Maro Rušin
Razred: 2.b
Mentorica: Nataša Kuzmar Colnar